Molitelji i štovatelji Božjeg milosrđa i Misionari milosrdnog Isusa u Župi sv. Josipa

I ovog 22. u mjesecu obilježili smo 9. pripremu za 20. obljetnicu posvete svijeta Božjemu milosrđu u Župi sv. Josipa s našim župnikom vlč. Damirom Ocvirkom. Župnik je posvetio propovijed o vrijednosti života od začeća do prirodne smrti i o vrijednostima trpljenja koje nas vodi k spasenju.

U produžetku je skraćeni tekst razmatranja koja redovito primamo iz Poljske iz Svetišta Božjeg milosrđa, kao poticaj na dublje promišljanje teksta posvete svijeta Božjemu milosrđu koje je izrekao Papa sv. Ivan Pavao II pred 20 godina u Krakowu, u Svetištu Božjeg milosrđa.

Posvetu će obnoviti biskup mons. Ivan Šaško 22. listopada 2022. u Mariji Bistrici.

Radujemo se obnovi te posvete u Mariji Bistrici 22.10.2022. Posvetu će obnoviti mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački.

Skraćeni tekst za razmatranje

Deveto razmatranje
u Godini priprave za svečanu obnovu Posvete svijeta Božjemu milosrđu

(22. 10. 2021. – 22. 10. 2022.)

22. lipnja 2022.

„…da bi u tebi, Bogu jedinom i Trojstvenom…”

(iz Čina posvete svijeta Božjemu milosrđu sv. Ivana Pavla II.)

Piše: mons. MarekJędraszewski, nadbiskup, metropolitkrakovski

Bijeg u svijet ugode

Ideal života koji se temelji na načelu: maksimalno ugode i minimalno trpljenja, ne samo da vodi u osamljenost ili u podjele među ljudima, već postaje i izvor njihove osobne degradacije. Čovjek postaje rob vlastite ugode, na neki način odričući se vlastite slobode. Tu je istinu naglasio Blaise Pascal, uspoređujući čovjeka koji živi udovoljavajući sebi s čovjekom koji iz određenih razloga svjesno na sebe preuzima ono suprotno –bol.

Nije čovjeku sramota pokleknuti pod teretom boli, sramota je pokleknuti užitku. Ne zato što nam odnekud dolazi, već sami tražimo užitak; možemo tražiti bol i podati joj se promišljeno, ne padajući u stid. Otkud onda dolazi kad je na ponos padati pod intenzitetom boli, a sramota padati pod intenzitetom užitka? Otuda, što nas bol ne mami i ne privlači; mi je sami, dobrovoljno biramo i želimo se prepustiti njezinoj vlasti, kao da smo mi gospodari. Čovjek tu popušta samomu sebi; u užitku čovjek popušta užitku. Ovo samo-gospodarenje i vlast nas sobom predstavlja čast, a samo ropstvo sramotu. (B. Pascal, Misli, br. 267)

Osobna degradacija, koja se događa u slučaju čovjeka kojemu je životni ideal užitak, na kraju je u tome što se u nekoj mjeri srozava na razinu životinje. Upravo o tome govori sv. Petar u svojoj Drugoj Poslanici:

Bilo bi im doista bolje da nisu spoznali puta pravednosti, negoli, pošto ga spoznaše, okrenuti leđa svetoj zapovijedi koja im je predana. Dogodilo im se što veli istinita izreka: »Pas se vraća svojoj bljuvotini i okupana svinja valjanju u blatu.« (2Pt 2, 12-22)

Jednako tako o onima koji su prvo spoznali načela kršćanskoga života, a kasnije ih napustili, pisao je sv. Pavao u svojoj Poslanici Filipljanima:

Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. (Fil 3, 18-19)

Stoga sv. Petar u Prvoj Poslanici poziva kršćane da životom nasljeduju Krista. Odbacujući prošli, poganski način života, trebaju nastaviti živjeti dosljedno duhu Njegova Evanđelja, pa ako bi to bilo i znak protivljenja za druge:

Dakle, budući da je Krist trpio u tijelu, i vi se oboružajte istim mišljenjem – jer tko trpi u tijelu, okanio se grijeha – da vrijeme što vam u tijelu još preostaje proživite ne više po ljudskim požudama, nego po Božjoj volji. Dosta je uistinu što ste u prošlom vremenu vršili volju poganâ, hodeći u razvratnostima, požudama, pijančevanjima, pijankama, opijanjima i bezakoničkim idolopoklonstvima. Stoga se čude što se ne slijevate u tu istu rijeku raskalašenosti te proklinju. (1Pt 4, 1-4)

Bijeg u svijet stožernih vrjednota

U enciklici EvangeliumVitae, objavljenoj 1995., Ivana Pavao II. piše:

Život čovjeka dolazi od Boga, on je njegov dar, njegova slika i otisak, udio u njegovom životnom dahu. Prema tome, Bog je jedini gospodar ovoga života: čovjek ne može njime raspolagati.

Iz istine da je Bog jedini Davatelj i Gospodar života proizlazi posebna čovjekova obveza: poštovati život drugoga čovjeka. Zato peta Božja zapovijed glasi: Ne ubij! (Izl 20, 13), a posebno: Ne ubijaj nedužna i pravedna, jer ja zlikovcu ne praštam. (Izl 23, 7) Važnost te zapovijedi potvrdio je sam Gospodin Isus govoreći bogatom mladiću: Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi (Mt 19, 17b), navodeći kao prvu Ne ubij! (Mt 19, 18). U „propovijedi na gori” Isus od učenika traži da se brinu za život drugoga čovjeka, i to ne samo u smislu doslovno shvaćene pete zapovijedi:

Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.(Mt 5, 21-22)

Peta Božja zapovijed izražena na pozitivan način izrečena je u zapovijedi ljubavi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. (Mt 22, 39b; Lev 19, 18)

Život je temeljna vrjednota. Bez tog temelja čovjek ne bi mogao iskusiti ni jednu drugu vrjednotu. Ipak to ne znači da je život apsolutna vrjednota, odnosno najviša u hijerarhiji vrjednota. Tada bi se na život gledalo kao na izvor svih vrjednota ili kao na temelj svekolikog vrjednovanja.

Iz tog nesretnog poistovjećenja sebe s vlastitim tijelom i vlastitim životom proizlazi trenutačno popularan kult tijela. S jedne strane, briga za vlastito tijelo je jedna od temeljnih čovjekovih obveza. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. (Ef 5, 29) Ipak, ne može se ići u takvu krajnost da briga za tijelo zastire i nadilazi sve druge vrjednote. U tom slučaju neumoljivost prolaznosti, starenja i s njime povezanih slabosti, neizbježno dovode do sve snažnije depresije, samoubojstava ili eutanazije.

Duša, s jedne strane shodno velikoj filozofskoj tradiciji, predstavlja metafizičko objašnjenje razumske naravi čovjeka, koji ne živi samo životne vrjednote, već i od njih uzvišenije – one duhovne, kao što su: sloboda, istina, dobro i lijepo. Zato je Krist dok je bio kušan u pustinji rekao sotoni: Ne živi čovjek samo o kruhu. (Mt 4, 4b) S druge strane, kao dar od kojeg se u posljednji dan moram odijeliti, duša otvara čovjeka prema dimenziji vjerskih vrjednota među kojima važno mjesto ima kršćanska nada…

mons. MarekJędraszewski, nadbiskup, metropolit krakovski

Izvor: Svetište Božjega milosrđa, Krakov, u lipnju 2022., uz dopuštenje

Prijevod s poljskog: Jelena Vuković; lektura: Marija Vuković

Od 17. do 19.lipnja 2022. – obilježavanje 10-te obljetnice postojanja u Župi

U miru i s blagoslovom kapelana vlč. Hrvoja krenula je naša grupa od 60 hodočasnika u petak 17.06. u 8:30 sati od Župe sv. Josipa u Međugorje.

Hodočasnici su članovi MMI-,  ali i oni koji su nam se priključili na našem putu uz pratnju i duhovno vodstvo župnika vlč. Damira.

Nakon ugodnog putovanja, stigli smo našoj Majci u Svetište Kraljice Mira i okrijepljeni ručkom, smjestili smo se u naš privremeni dom.

Potom smo se priključili duhovnom programu Svetišta te sudjelovali u molitvi krunice, sv. Misi i klanjanju Križu.

Slijedio je odmor a ujutro Sv. Misa u Svetištu, doručak i zajednička duhovna obnova s hodočasnicima iz Dubrovnika koji čine ogranak MMI-a u Dubrovniku. To je bilo i obilježavanje 10-te obljetnice postojanja Misionara milosrdnog Isusa u Župi.

Duhovnu obnovu vodio je duhovnik Dubrovčana brat Dražen Marija Vargašević, karmelićanin, koji je duboko ušao u značenje Božjeg milosrđa u odnosu Boga prema nama, ali i u odnosu nas prema Bogu. Posebno bih izdvojila rečenicu : „Naš Otac Nebeski očekuju da budemo milosrdni prema Isusu, kako bi nam Isus mogao uzvratiti još većim MILOSRĐEM.“ Duhovna obnova učvrstila je poticaje Duha Svetoga na djelovanje i na odgovornost.

Nakon ručka i odmora otišli smo na Podbrdo, mjesto ukazanja naše Majke, molili krunicu Radosna otajstva koju je predvodio vlč. Damir Ocvirk.

Navečer smo se priključili programu Svetišta u Klanjanju pred Presvetim, a neki su bili i na ispovijedi.

Nedjelju, treći dan boravka u Međugorju započeli smo dobrovoljnim odlaskom na Križevac u ranu zoru, slijedio je doručak, oproštaj od Svetišta, zajednička fotografija, i odlazak u Šurmance.

Šurmanci, malo mjesto koje pripada međugorskoj župi, danas broji oko 300 stanovnika i oko 90-tak kuća.

Iako tako maleno, to je mjesto dobro poznato svim međugorskim hodočasnicima koji u crkvi posebno mole Božje milosrđe i štuju ikonu Milosrdnog Isusa. Zanimljive  su koincidencije u datumima koje ovu crkvu spajaju sa svjetskim objavama Božjeg Milosrđa. Tako npr. godina izgradnje crkve 2000. g. ista je godina u kojoj je papa Ivan Pavao II. proglasio svetom sv. Faustinu Kowalsku te proglasio nedjelju nakon Uskrsa svetkovinom Božjeg Milosrđa. Godine 2002. kada je crkva posvećena, isti Papa je baziliku Božjeg milosrđa u Krakowu, proglasio svetištem za sve hodočasnike svijeta i posvetio svijet BM, a mi se upravo pripremamo za obilježavanje 20 godina od te posvete.

Iznad oltara nalazi se IKONA Milosrdnog Isusa. Ikona je tamo došla kad je  nadbiskup Splita mons. Frane Franić,  povodom važnog hodošća za mir od Splita do Međugorja, tražio tu ikonu iz Italije. Tako je slika ostala u Međugorju i to u kapeli Klanjanja, a kad se izgradila crkva u Šurmancima 2000. koja je posvećena 2002 Božjem milosrđu,  slika je stavljena u tu crkvu. Zanimljivo je, da se crkva nalazi odmah s druge strane Podbrda, gdje se ukazala Majka Marija, Kraljica Mira. Poruka je Božja da je Majka Mira i Majka Milosrđa.

Ova slika je posebna i čudotvorna. Naime, kada se odvijao proces proglašenja bl. Faustine svetom, nedostajalo je jedno čudo ozdravljenja koje bi se dogodilo posredstvom slike Milosrdnog Isusa. I to potrebno ozdravljenje dogodilo se upravo posredstvom ove IKONE. I to ovako: Talijan po imenu UGO FESTA bolovao je od 3 neizlječive bolesti (multiple skleroze, sljepoće i epilepsije). Liječnici su mu rekli da ga jedino molitva može spasiti. Tada se Ugo sa svojim prijateljima odlazi moliti po zagovoru sv. Faustine pred ovom ikonom koja se tada nalazila u jednoj crkvi u Trentu. Kada se molio pred Ikonom čuo je Isusov glas i vidio je Isusa kako silazi sa slike i pruža ruke prema njemu s riječima: „Ustani, ozdravio si!“ I Ugo je ozdravio! To je bilo potrebno čudo, dokaz svetosti , koje je dovelo do zaključenja kauze za svetost sv. Faustine čiji blagdan slavimo 5. listopada kada su i osnovani Molitelji i štovatelji BM u našoj Zupi, iz kojih je nastala udruga Misionara milosrdnog Isusa. Dakle i mi smo po sv. Faustini povezani s ovom ikonom.

Naš dragi župnik vlč. Damir Ocvirk slavio je  sv. Misu za sve naše nakane, ali i zahvalu za svojih 18 godina svećeništva koje je na taj način proslavio. Misionari su mu u znak zahvalnosti za duhovno vodstvo i za sve što čini u Župi sv. Josipa, darovali ikonu Milosrdnog Isusa, kao uspomenu na sv. Misu, koju je slavio pred IKONOM MILOSRDNOG ISUSA kojoj je posvećena ova crkva u Šurmamncima.

Ovdje smo se i oprostili od predstavnika Dubrovčana, i krenuli za Zagreb. Dugo ćemo u svojim srcima prebirati milosti, darove, i plodove ove duhovne obnove i hodočašća zahvaljujući Majci Kraljici Mira i Majci Milosrđa, koja nas je pratila svojim moćnim zagovorom, i koja nas ne prestaje zagovarati i pratiti.

Nada Caren